Svjedočanstvo: Sever Damir

 

Imam 40 godina, a tek zadnje 3 godine živim

               Bivši sam dugogodišnji ovisnik o lakim i teškim drogama, Dolazim iz obitelji rastavljenih roditelja otac je bio liječeni alkoholičar i tada kockar te mu je sve bilo važnije od obitelji. Konstantna galama i svađa između njega i majke činili su to da sam radije vrijeme provodio vani nego u kući. Već sa 12 godina počeo sam pušiti, piti i snifati ljepilo,bježati od stvarnosti i sramiti se svog oca. Želio sam biti drugačiji, bolji, a na kraju sam postao puno gori od njega. Uskoro sam zapalio prvi joint i počeo prodavati travu što mi je otvorilo put u čari života. Laka zarada i prihvaćenost u društvu godili su mi. Kroz neko vrijeme travu su zamijenile sintetičke droge, a ubrzo i heroin. Od obitelji sam se potpuno otuđio. Tražio sam sreću, ljubav i mir na pogrešnim mjestima i krivim stvarima. Noćni izlasci, kriminal i ovisnost bili su sastavni dio mog života koji se pretvorio najgoru noćnu moru. Problemi sa zakonom i narušeno zdravlje bacili su me na koljena pa sam odlučio potražiti pomoć. Da sam tako nastavio dalje jako brzo bi umro, ako ne od droge onda sigurno od tuge. Za “Remar” sam čuo od prijatelja iz kvarta koji je imao sličan život kao i ja. Svjedočio mi je kako je ISUS promijenio njegov život i na njegov nagovor prije 3 godine došao sam u zajednicu. lako tada nisam vjerovao zavapio sam Bogu za pomoć i on se odazvao i promijenio moj život. Sreču, ljubav i mir našao sam u ISUSU KRISTU. Zovem se Damir, imam 40 godina, a tek zadnje 3 godine živim.

Slava ISUSU našem Gospodinu i spasitelju!


 

Svjedočanstvo: Petrović Damir

IMG_4311

 

Moje ime je Damir, imam 42 godine i bio sam dugogodišnji ovisnik.

                    U svijet ovisnosti zakoračio sam vrlo mlad točnije sa nepunih 13 godina. Sve je počelo sa mojim prvim pićem a nastavilo se sa miješanjem tableta i alkohola pa sve do najtežih droga koje svijet nudi. Takav način života me odveo  u kriminal i agoniju koja je u mome životu samo rasla i život mi se dodatno zakompliciralo. Heroin je činio svoje u mome životu, iz dana u dan gubio sam prijatelje i ljude do kojih mi je bilo stalo, izgubio sam osobni identitet i dostojanstvo. Moja svakodnevnica ličila je na sve, samo ne na život dostojan čovjeka.
Heroin mi je bio na prvom mjestu, što je rezultiralo raspadom bračne zajednice u kojoj sam bio i još jednim velikim gubitkom-gubitkom osobe koju sam mnogo volio…Na kraju ni moja najbliža obitelj više nije imala snage ni razumijevanja za mene takvoga. Pokušavao sam nekoliko puta liječiti se u raznim ustanovama ali to bi bilo kratkog vijeka i čisto produžavanje laži u kojoj sam do tada živio, naravno uz pomoć lijekova koji su mi prepisivani od strane liječnika. Nisam imao ni volje ni snage da se oduprem heroinu, bio sam moralno, psihički i fizički uništena osoba, mislio sam da me niko i ništa nemože spasiti, da nema lijeka… da sam izgubljen zauvijek….Tebi koji ovo čitaš želim ostaviti poruku da IZLAZ postoji!!!!U Remar Centru uz pomoć ljudi koji su me tamo dočekali otvorenoga srca punog ljubavi načinio sam svoj prvi korak prema Isusu Kristu. Sada je ISUS Gospodar moga života jer on me je spasio, izliječio i oslobodio od ovisnosti, grijeha, laži…
BOG TE LJUBI KOLIKO I MENE!!!!!!!!
SLAVA ISUSU.

Svjedočanstvo: Dino

IMG_4309

Mir koji sada imam, ne mogu usporediti sa ničim…

            Moje ime je Dino Brkljača imam 38 godina bio sam ovisnik o svim porocima koje ovaj svijet nudi,radeći po diskotekama i družeći se sa lošim ljudima i povremeno koristeći kokain u kombinaciji sa alkoholom i sa svim onim lošim stvarima koje nudi noć i loše društvo,doveo sam svoj život do ruba propasti,čak do situacije da sebi oduzmem život. Otac sam dva prekrasna sina čak sam bio oženjen, dok nisam svojim postupcima došao do toga da sam ostao bez svega, supruge, prijatelja, pa čak i jednog djela obitelji. Definitivno sam došao do dna života. Ušavši  u stanje teške depresije, potražio sam pomoć kod psihijatra koji mi je dao dijagnozu depresije i ponudio riješenje sa  tabletama od kojih se stanje nije mijenjalo ni na gore ni na bolje. Čuvši za humanitarnu udrugu pod imenom Remar odlučio sam potražiti pomoć kod njih, čuvši da je temelj udruge kršćanstvo i da je jedini program rehabilitacije tražiti pomoć od Boga kroz njegovu riječ, odlučio sam se na taj put jer je u to vrijeme bilo jedino riješenje za mene. Živeći dan po dan, tražeći Boga i Njegovo iscjeljene i kroz molitvu moj se život počeo mijenjati u skroz  drugom smjeru. Iz mog dosadašnjeg iskustva i djela puta do kojeg sam došao,stanje u kojem se nalazim i mir koji imam ne mogu usporediti s ničim. Hvala Bogu na njegovoj pomoći i onome što mi je do sad dao u životu, odlučio sam svoj život dati u njegove ruke jer je obećao da me nikad neće napustiti. Mir koji imam sa njim ne može se usporediti sa onim što ovaj svijet nudi.


 

Svjedočanstvo: Dejan

IMG_1146-001

 

             Moje ime je Dejan imam 33 godine. Bio sam dugogodišnji ovisnik o teškim drogama prvenstveno o heroinu. Sa svijetom alkohola i narkotika sam se upoznao kao tinejdžer i bio zaljubljen u drogu koja je ispunjavala moj život i sve činila boljim i ljepšim. Droga je postala sastavni dio mog života, noćni izlasci, alkohol. Vrlo brzo heroin je zavladao mojim životom i pretvorio u strašnu agoniju, a mene u roba koji je bio sve u stanju uraditi za svoju dozu. Heroin je bio moja svakodnevna potreba, najveća. Depresija, laži, krađe bile su dio moga sastavni dio moga života kji je bio potpuno izgubljen. Proživljavao sam iz dana u dan najgori oblik ovisnosti o heroinu, dilerima i novcu koji mi je bio potreban. Upadao sam u teške fizičke i psihičke krize, poznavao ljude koji su sve izgubili zbog ovisnosti, pa i svoje živote. Istina je da je droga uništila moj život izazvala duboke psihičke i emotivne rane u meni. Odbačenost i otuđenost od obitelji i prijatelja stalno se produljivala, neprospavane noći i beznađe. Postojale su priče, ovaj neće dugo, završiti će sa iglom u WC- u. Želio sam prestati, ali nisam znao kako. Pokušavao sam pronaći pomoć na klinikama, psihijatrima, ali ništa nije moglo popunjavati prazninu koju su popunjavale tablete i droge. Uvijek iznova vraćao i propadao sve dublje. Bio sam umoran od svega, a u mom srcu je postojala želja za životom bez ovisnosti za mirom i slobodom. Sa vremenom sam prestao vjerovati da postoji pomoć i jednostavno sam se prepustio. Sa 28 godina kada sam već izgubio nadu, u mom životu se desio preokret. Upoznao sam izlječenog ovisnika koji mi je svjedočio da postoji izlaz. Svjedočio mi je da je Bog Isus Krist promijenio i iscijelio njegov život. Na njegov prijedlog sam otišao u Remar centar i pristupio programu rehabilitacije, danas znam da je to bio trenutak kada je Bog stavio svoju ruku na moj život. Bilo je teško, ali nisam imao šta izgubiti sve sam već probao i moje srce je zavapio ISUSU i on sve odazvao. Kroz riječ Božju i molitvu upoznao živog Boga i upoznao sam milost koja je spasila moj život. Upoznao sam ISUSA koji je zacijelio svaku moju bol i ranu. Slomio je lance ovisnosti u mom životu. Isus je vratio nadu u moj život i jedino u njegovoj ljubavi čovjek se mijenja, dao mi je novi život vrijedan življenja dovoljno je bilo da zazovem Njegovo ime.


 

LIDIJA

1474701_245308515631744_1760440307_n-001

ŽELIMO LI STVARNO BITI SLOBODNI?

 

          Htjela bih podijeliti svoje svjedočanstvo i svoje obraćenje Isusu, mome Ocu. Velim Ocu zato što me On ljubi savršenom ljubavlju koju ja sama po sebi ne bih mogla nikada doseći. Bila sam ovisnica o svim vrstama droga, tableta i alkohola. Sa 13 g. sam popušila prvi joint i od tada nije bilo dana u kojem nisu bile prisutne droga, alkohol i tablete. Ako je bio koji dan bez njih to je bio najgori dan. One su mi bile podrška i prijatelj. Znale su jedine ubiti bol u meni koju sam nosila dugi niz godina. Sa 17 godina sam si napravila duboku ranu na ruci te su me morali šivati, stavili su mi 10 šavova. Psihijatri su zaključili da to nije bio pokušaj samoubojstva nego da sam samo htjela izraziti svoju bol i jad koji je u meni. Čudna dijagnoza, zar ne? Završila sam na maloljetničkoj psihijatriji u Kukuljevičevoj-to je za mene bio bio šok.

Terapija koju su mi davali meni nije bila dovoljna da pokrije sve moje frustracije i rane. Počela sam biti agresivna. Nisam podnosila taj jednomjsečni zatvor koji su mi odredili sa djecom oko sebe koja stvarno nisu bila dobro. Kad bi mi mama dolazila u posjetu ja bih klečala pred njom i molila ju da potpiše da me puste doma, ali ona nije htjela, naime tako su ju savjetovali doktori. Zar je stvarno moguće da me izliječe psihijatri? Šta oni znaju od čega ja bolujem! Jer mi oni mogu pomoći da se odviknem od droga? Oni samo stavljaju šifre i po njima nas raspoznaju i po njima nas tretiraju. Kada sam napunila 18 godina pustii su me van. Mislila sam da sam slobodna, ali ubrzo sam opet završila iza rešetaka, ali ovaj put u Jankomiru na odvikavanju. Tu se moja agresija prema ostalim pacijenticama samo još više povećavala. Bilo nas je 90 žena i ja sam ludila svaki dan sve više i više. Iskaljavala sam svoju bol koja se pretvarala u bijes na njima. Doktori su mi stalno mijenjali terapiju i kombinacije lijekova jer nije bilo načina da me smire. Porazbijala sam sve prozore, tukla se sa svima te sam zbog toga svako malo bila vezivana za krevet u sobi 12. Ja jednostavno nisam prihvaćala činjenicu da su te žene psihički stvarno bolesne i to me je jelo svaki dan. Završila sam u luđačkoj košulji jer su me našli kako davim jdnu pacijenticu koja mi je u krivom trnutku rekla nešto skroz nebitno. Psihologinja koja je vodila moj slučaj je znala da ja nisam psihički bolesnik te mi je htjela pomoći, međutim i njetina se pomoć svodila opet na tablete. Nakon koktela koje su mi davali injekcijama, psihologinj je poslala molbu Ministarstvu zdravstva da mi odobre lijek koji je u stvari za šizofreničare, objašnjavajući im moje stanje. Odobrili su joj, ali sve to nije me moglo maknuti os droge, niti riješiti moju unutrašnju bol, niti zacijeliti moje rane. Sve su se te stvari nalazile duboko u mojem srcu gdje nitko i ništa nije moglo doprijeti. Agonija je rasla. Terapija koju sam pila pretvorila me je u biljku. Bez osjećaja. Znate kao kad na bolničkom aparatu srce prestane kucati ——————————————–. Bez života. Da, ali što je sa mojim srcem, ja se tako osjećam, ali moje srce nije stalo, ono kuca, nije mrtvo. Ja još uvijek dišem. Ja duboko u sebi želim biti slobodna od svih lanaca koji su me svezali, od svih udaraca koje sam zadobila, od frustarcija, od rana, trauma, alkohola, tableta, droge. Bila sam na samom dnu.

Vjerujem da je sve to gledao moj Otac sa neba i da mi se je smilovao jer mi jednoga dana poslao neke čudne ljude koji su mi svjedočili o Isusu. S obzirom na moje stanje predložili su mi da odem u kršćansku komunu, Remar. Ja sam u svom svojem očaju pristala budući da nisam imala više kud. Rehabilitirala sam se i upoznala Boga. Danas sa 27 godina i sa svojim sinom živim u komuni Remar gdje me je moj Bog pozvao. I svjedočim da samo Isus može iscijeliti naše rane. Jedini on može doprijeti tako duboko u naše srce i On zna kako ga iscijeliti jer On ga je i stvorio. Svaki dan zahvaljujem mom Bogu što me iščupao iz samoga pakla droge i dao mi novi život. Samo on je učinio da danas mogu živjeti slobodna.

Hvala ti Isuse!


 

 

LOLI

 

             Tebi koji sada ovo čitaš, željela bih ti ispričati nešto što može promjeniti tvoje srce zauvijek i osloboditi te od svih tvojih strahova, poteškoća i rana. Ja sam kao djevojčica puno propatila jer sam odrastala uz oca koji je bio alkoholičar vrlo agresivan i ljubomoran. On je zbog toga često tukao moju majku te smo tako svi zajedno morali trpiti verbalno, emocionalno i fizičko zlostavljanje. Nas je bilo šestero braće i moja majka nas je često puta htjela ostaviti zbog batina koje je konstantno trpila. Međutim, majčinska je ljubav ipak uvijek prevladala i nikada nas nije napustila iako je pala u tešku depresiju zbog tolikih batina i njegovog konstantnog ponižavanja. Moja braća i ja smo živjeli nprekidni teror jer je moj otac bio jako strog. Svi smo ga morali slušati i pokoravati mu se u svemu. I mi sami smo postajali puni mržnje, ljutnje, agresivnosti, prestaršeni, paranoični. Gledajući svakodnevno oca koji mlati našu majku je bilo jako frusrirajuće. Našega smo oca mrzili, a toliko smo ga željeli voljeti. Sve je postajalo sve luđe i luđe, a mi smo se jednostavno navikli i počeli vjerovati da je to „normalan“ život. U jednom periodu moga djetinjstva, moj me je otac, u svojoj ludosti, seksualno zlostavljao što je pak nadodalo nove i dublje rane u moj život. Za sve sam krivila Boga stalno pitajući Ga čime sam ja sve ovo zaslužila. Moje ružne događaje sam spretno sakrila u svoju podsvijest jer sam željela živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Međutim kako sam rasla, rasla je i ta rana, ja sam postajala sve nesigurnija osoba, zaključila sam da sam ja crna ovca u obitelji, budući da sam bila jako osjetljiva i plačljiva, djeca su me u školi odbacivala. Jednom riječi: ODBAČENA. Sa svih strana sam tražila sam tražila ljubav, nije je bilo ni kod mojih roditelja, ni kod moje braće, ni kod prijatelja te sam počela zaključivati da je bolje umrijeti nego živjeti.

Tražeći ljubav i želeći otići iz takvog doma, zaljubila sam se i namjerno ostala u drugom stanju sa 15 godina ne bi li nadobudno osnovala svoju obitelj koja će jasno biti „normalna“. Kakva zabluda! Na moje iznenađenje otac moga djeteta je imao samo 18 godina i bio teški psihički bolesnik koji mi je priuštio sva ona zlostavljanja koja sam i doma gledala cijeli svoj život. Sve ono što je proživljavala moja majka sam sada živjela i ja. Bez obzra na sve ja sam se luđački trudila spasiti svoj brak i u toj igri ja se ponovo nađem trudna. Sa 17 godina tu sam sama, bez snage za život sa dvoje male djece. Tražila sam izlaz petljajući se u razne religije, tražila sam odgovore kod vračeva, čitaća karata, u okultnim stvarima, ali nisam pronalazila rješenje za moje stanje. Nitko i ništa nije moglo utješiti moje srce, iscijeliti moje rane. Moja je želja bila da se osjetim voljenom, prihvaćenom, zaštićenom, ali umjesto toga moje je srce bilo prepuno mržnje i gorčine. Mnogo puta sam pomišljala na samoubojstvo i pokušala, ali nikako nisam uspjela to realizirati. Danas razumijem da je to bio Bog koji me je čuvao.

Kada sam se napokon rastala, jednoga sam dana naišla na jednog mldog dečka na ulici koji mi je počeo govoriti o Isusu. Nisam ga previše slušala budući da, sam bila slijepa i gluha, ali osjetila sam da je njegova poruka važna za moju sudbinu. Malo zatim naišla sam na jednu evađeosku kampanju koju je organizirao Remar gdje sam ponovo čula o Isusu, ali sam ovaj put čula da On ima moć da iscijeli i da ME LJUBI takvu kakva jesam. Cijeli život sam se krivila za sve što mi se dogodilo, osjećala sam se prljavom, a sada se odjednom pojavljuje neki Isus koji oprašta grijehe i koji jednostavno ljubi grešnika. Prihvatila sam Ga u svoj život, napokon osjetila ljubav te me je iscijelio kompletno od svih mojih emocionalnih rana.

Bog je sve napravio novo u mom životu. Iscijelio me je od samoubojstva, paranoje, odbačenosti, mržnje i još mnogih stvari. Danas sam potuno iscijeljena osoba. Bog mi je dao divnoga muža koji je sluga Božiji i koji me voli. Blagoslovio nas je sa šestero predivne djece. Mi smo misionari tu u Hrvatskoj i tu služimo Boga u Remaru. Tebi želim samo reći: „Postoji rješenje za tvoj život bez obzira kakav on bio, ato rješenje je ISUS!“


 

MIA

 

DOĐI MU TAKAV KAKAV JESI

 

               Zovem se Mia imama 25 godina i već 3 godine živim u Remaru. Ispričat ću vam svoju priču. Moje djetinjstvo je bilo nesretno, moja je agonija počela sa sedam godina kada je moja majka počela piti. Počele u svađe u obitelji, mama i tata bili su kao pas i mačka. Ja sam se smirla svoje mame i često puta sam poželjela da je nema.Moj je tata bio pomorac i u kući je bio rijetko. Zbog totalnog nereda u mom domu ja sam često tragala za ljubavlju, za nekim tko će me razumjeti. Kad sam navršila 12 godina moji roditelji su se odlučili rastati, mene je ta situacija jako boljela, pa sam ja odlučila da počne moja „sloboda“. Postala sam divlja i buntovna. Svaku sam večer izlazila i konzumirala alkohol. Sljedeća stanica je bila lakše droge i na kraju heroin. Živjela sam od danas do sutra bježajući od stvarnosti. Tonula sam sve dublje i dublje, moj se život pretvorio u pakao. Počela sam se i prostituirati jer to je bio najbrži način kako doći do novaca za moje dnevne doze. Jednom sam čak bila silovana, ali zbog stanja u kojem bila ničega se nisam sjećala. Uvijek sam lutala i tražila ispunjenje uglavnom na krivim mjestima. Polako sam se počela zapetljavati i u svijet magije ne bi li pronašla sreću. Priređivala sam obrede i prizivala sam sile tame u svoj život. Mislila sam da je sve to igra, ali moje je igranje ostavilo konkretne posljedice. Sva sreća da sam u životu kasnije naišla na Boga koji me je iscijelio. Sa 20 godina ostala sam u drugom stanju i oboljela od hepatitisa C. Nije više bilo smisla igrati se sa smrću, bila sam očajna i počela tražiti pomoć. Odlučila sam se na liječenje. Otišla sam u komunu. Tamo su mi govorili da postoji netko tko me može iscijeliti od moje ovisnosti i od moje prošlosti te da je to Isus Krist, Gospod nad Gospodarima.

Međutim ja u tu priču nisam htjela vjerovati i nisam htjela pustiti Isusa da uđe u moj život jer sam zaključila da u tom slučaju moram ostaviti mnoge stvari koje su mi se sviđale. Stalno sam pronalazila nove isprike kako da se udaljim od istine. Zbog svoje tvrdoglavosti često sam se svađala sa svojim autoritetima te sam nakon 5 mjeseci svojevoljno napustila centar.Kada sam se vratila kući nije mi dugo trebalo da opet pokleknem. Rodila sam, ali me moja bebica nije ispunila, toliko sam bila sebična da sam sada pak krivila svoje dijete što me lišila slobode. Moja uloga majke nije bila baš najbolja, iako je ona bila zbrinuta, uhranjena ipak joj je nedostajala majka koja bi joj bila primjer, a ja sam bila sve osim toga. Odjednom više nisam držala konce u svojim rukama i kao kakav flashback ponovno su počeli neredi. Čak je jednom prilikom morala intervenirati policija jer smo se moja majka i ja posvađali. Tada se dogodilo nešto najgore nešto o čemu nisam mogla ni sanjati – privremeno sam izgubila skrbništvo nad svojim djetetom. Moj je život stao. Zavapila sam Bogu i on je uslišao moje molitve. Pružao mi je ponovo priliku da dođem u njegovu kuću te sam po drugi put otišla u Remar na liječenje ne bi li na taj način vratila svoju kćer. To mi je bila jedina šansa i ja ju nisam htjela propustiti.

U početku nisam znala tko sam ni što želim, izgubila sam identitet u potpunosti. Bila sam tu sa površnom željom da se promjenim, ali je moje srce bilo toliko tvrdo puno rana, kritike, žalbe. Uvijek sam gledala samo loše stvari u ljudima koji su mi htjeli pomoći, u mojim autoritetima i glumila da se slažem sa njima, ali u srcu nisam prihvaćale njihove savjete. Nakon 8 mj. U zajednici došlo je i suđenje. Ja sam dobila svoju curicu natrag i dovela ju sa sobom u komunu. Tada sam prvi puta povjerovala Isusu i povjerovala u Njegovo obećanje iz Ponovljenog zakona 4-7 Ta je riječ postala živa u mom životu i donjela mi pobjedu u Isusu Kristu. U trenutku moje najveće slabosti Bog mi je otvorio oči. Prolazila sam mnoge kušnje i još ću mnoge morati proći, ali znam da sam u Isusu više nego pobjednica. Danas sam još tu, služim Gospoda i trudim se pomoći svakoj osobi koja pomoć zatraži.

Hvala mom Gospodu koji me je iscijelio od mnogih rana, oslobodio od ropstva grijeha, hvala Mu što mi dao novo srce tako da sam mogla oprostiti svojoj majci. I hvala Mu što je stavio pored mene predivne osobe koje su mi svojim primjerom ljubavi puno pomogle. Božja ljubav može sve, sada sam pronašla ispunjenje i izgradila svoj identitet. Ja sam dijete Božje, nanovo rođena. Slava Mu!